My-bonsai :: Blog zajednica

U subotu smo „otvorili sezonu vađenja“ sa tršljom, a u nedjelju smo planirali izvaditi prvu zeleniku ove sezone. Imamo listu stabala koje smo tražili i zapikirali ovu zimu, nekih tridesetak primjeraka, ali opet od toga ćemo izabrati i izvaditi samo najbolje. Kada idemo vaditi stabla, uvijek unaprijed znamo koja i gdje. Valja poći dosta rano, da se do mraka stigne doći doma i završiti sadnju.

Digli smo se u 8:30h. Temperatura je bila negdje oko -3 ͦ C, lagano je puhetala bura. Otišla sam zaliti bonsaije, ali pipa je bila zaleđena kao i sva voda u gumi, psujući sam otišla po zaljevaču, da to obavim ručno kad li sam čula prasak sa parkinga. Andrija je palio auto, trebao je otići po Marka s Korčule na INA-inu pumpnu stanicu u blizini. Bio je već ranije kod nas, ali da se ne pogubi po kaštelanskim uličicama. Vratio se živčan da je nešto praslo i zasmrdilo i da ga ne može upaliti. Obećavajući početak dana…

Krenuli smo u vađenje Markovim Caddijem. U auto mogu sjesti samo dvoje, pa je meni Andrija prepustio da sjednem naprijed, a on se vozio pozadi u teretnom prostoru s alatom i povremeno žugao sve dok nismo stigli na poziciju za vađenje.

Išli smo izvaditi najveće stablo koje smo pronašli ove sezone, a računali smo Markovu pomoć, posebno što se tiče prenošenja izvađenog stabla do auta. Kad smo stigli do nje uvjeti u kojima je rasla učinili su mi se i gori nego što sam zapamtila. Promjer nebarija iznosi 40-45 cm, a sa dvije strane je bila u potpunosti urasla u stijene. Započela sam sa štemanjem stijena, a Andrija i Marko su raskopavali zemlju izvlačeći veliko stijenje i pokušavajući se što više podkopati i prekinuti svo debelo korijenje.

Nakon dva sata neprekidna rada i nakon što smo pokidali nekoliko debelih žila zelenika se po prvi puta sasvim blago zadrmala. To tada je bila kao zacementirana. Štemanjem sam je postupno potpuno oslobodila od stijenja.

Izvađeno stablo sada ne izgleda kao da je na tim dijelovima bilo uraslo u kamen, jer nema oštećenja. Nakon toga još je trebalo raditi sat vremena, u potpunosti oštemati i zdrobiti kamenje s jedne strane kako bi se potkopali, te je na tu stranu uspjeli nagnuti, kako bi došli u poziciju da joj prekinemo preostali korijen kojim se držala. Vjerujemo da će količina sitnog korijenja koje smo sačuvali biti dovoljna za njeno preživljavanje.

Marko i Andrija su zeleniku izvađenu i zamotanu za transport, ionako umorni jedva donijeli do auta. Ja sam teglila sam alat, što je bilo dosta lakše. Jedan dio puta je bio probijanje kroz visoko grmlje, bez staze i to je bilo najgore.

Doma smo je posadili u mješavinu od 1/5 grubog litvanskog treseta od sphangum mahovine i 4/5 pumicea. U zelenici vidimo dobar i zanimljiv materijal, prednja strana je još nepoznata, a nismo razmišljali ni o oblikovanju. Neka se prvo primi.

 

Nakon kasnog ručka i kave, kada je Marko krenuo nazad za Korčulu preko Pelješca, mi smo ostali ležati shrvani umorom na kauču. Konstatirali smo kako je njemu gore nego nama i sat vremena ležali u tišini, na rubu sna. Teško bi je sami donijeli doma! Hvala Marko.

Prati komentare preko RSS-a