Zelenika (Phillyrea latifolia) - Prva « My-bonsai

Svako Marijino i moje drvo ima ime. Ne iz sentimentalnih nego iz čisto praktičnih razloga. Kada pričamo o nekoj od desetak maslina moramo nekako znati o kojoj je riječ, pa tako kada kažemo Medo, Posvađana, Slonova noga, Veliki shari … sve je razumljivije. Drvo uglavnom dobije ime ili zbog izgleda ili zbog nekog događaja koji ga obilježi.

Materijal iz prirode

Tri godine sam išao u prirodu sa Marijom da udahnem čistoga zraka, prošetam se i pomognem oko vađenja malog drveća koje joj se svidi. Cilj je bio naći drvce koje izgleda kao veliko ali mora biti 30-ak cm. Mislio sam tada da oni bonsai koje viđam po časopisima i koji djeluju staro preko 100 godina su djela generacija japanskih majstora prenošena sa koljena na koljeno i da jedino tako se može napraviti vrhunski bonsai. Međutim kada sam prvi put vidio djela Europskih majstora i razvojni put njihovog drveća shvatio sam da bonsaista može imati odlično drvo i za samo desetak godina.
Počeo sam malo više obraćati pažnju na materijale iz kojeg su Alfiero Suardi, Angel Mota i Walter Pall dobijali svoje savršene bonsaije. Njihovi materijali izgledali su jako na prvi pogled neprivlačno ali su imali neke zajedničke karakteristike. Bili su stari, kvrgavi, zakržljali i često vrlo siromašne krošnje. Dakle skroz suprotno od onoga što je nama privlačilo pažnju za vrijeme traženja u prirodi. Nama je bila najbitnija krošnja a zanimljivost debla je bila u drugom planu. Drugi bitan detalj kod dobrog materijala je bilo površinsko korijenje (nebari) ili veliko zadebljanje (bankon) koje su ta stabla imala na dijelu gdje deblo uranja u zemlju.
U redu, ako su takve materijale mogli naći Španjolac i Talijan ne postoji niti jedan dobar razlog da tako nešto ne možemo naći i mi. Pa nije njihova priroda ništa prirodnija od moje :-)

Prva

Znao sam točno što treba tražiti. Kada smo idući put bili u prirodi nemilosrdno sam preskakao pogledom sva ona drvca koja su mi prije bila zanimljiva. Bilo mi je jasno da ovo drvo mora biti i veće od onih koje smo do tada nalazili. Možda i veličine preko metra, pa višak treba samo otpiliti da bi dobili drvo odgovarajućih proporcija.
Počela je lagano kiša i mi smo krenuli lagano natrag prema autu. Usput sam uskočio među nekakvo grmlje pored puta i … Bingo!

Prvo stablo koje mi se skroz svidjelo od kada tražim sa Marijom. Vrsta je bila zelenika (Phillyrea Latifolia). Imali smo već nekoliko zelenika kod kuće ali ovo je bila Prva ovih dimenzija i ove kvalitete. Ne samo Prva zelenika nego uopće prvo stablo koje imamo ove kvalitete. Oboje smo bili oduševljeni i bilo nam je jasno da ispod ove kvalitete u buduće nećemo ići.
Trebalo nam je četiri godine da dobijemo izgled današnje krošnje a barem još toliko će trebati vremena da postane bonsai. U te četiri godine naučili smo mnogo o potrebama i karakteristikama zelenike što nam je svakako olakšalo njihov uzgoj.