My-bonsai :: Blog zajednica

Prvo je potrebno nabaviti psa pasmine Suiseki tragač, što je prilično komplicirano u ovim našim krajevima jer su rijetki i dragocjeni. Drugi korak je da ga pošaljete na dresuru za suiseki tragače u Japan, što iziskuje nova, ne mala, novčana davanja, a stvara se i dodatan kulurološki problem.

Naime nakon završenog kursa, pas kuži više japanskog od vas pa se počne praviti važan i proserava se bezveze kao da je popio svo znanje svijeta. Nekako vas s visoka gleda. Mene je to prilično ljutilo u početku, taj njezin nabusiti stav. Toliko me ljutilo da nisam joj više htio davat Chapi hranu nego samo Wiskas za mačke… haha, pa nek se onda pravi važna sa svojim japanskim. Sad smo si već neko vrijeme dobri, vlada primirje i zajedno tražimo suisekije.
Krenemo još za mraka, što nije problem jer pas nakon završene obuke u Japanu dobije i dodatnu opremu. Moja kujica osim klime ima i ugrađene farove pa lijepo vidi i po mraku, a ja se švercam iza nje.

Komanda glasi- traži, traži suiseki. Čim naiđe na svježi suiseki trag, a to obično biva oko nekog potoka, moja Lora ga počne slijediti.

Ponekad zastane i pričeka me,

a ponekad i sama ulovi poneki kamen.

Tada sjedne kraj njega i čeka dok ne dođem

i dok joj ne počnem prigovarati da kamen i nije bog zna što, jer ukusi se razlikuju. Nikada joj ne priznam da je kamen dobar. Znam da sam hulja, ali što ću, to je jače od mene. Danas smo se baš bacili u potragu, nanjušili smo čak i prastari protuavionski top iz drugog svjestskog rata što je dovoljan dokaz da tim putem niko nije dolazio desetlječima,

probijali se kroz prašumu slijedeći taj potočić dok na kraju nismo pronašli ovo.

Dva sasvim dobra komada, koja vape za postoljima.

Prati komentare preko RSS-a